Kotač se kreće - Radioboy feat. BATARELA

Kotač se kreće - Radioboy feat. BATARELA

Lyrics & Production Radivoj Pastorčić - Radioboy 💥 Ulice nas zovu, pošten svijet je sam, dok se pune džepovi, kradu djeci san. Obećanja, laži, istina je nijema, svatko traži pravdu, al' pravde nigdje nema. Ali kotač se okreće, ne traje svaka kruna, kad narod digne glas, stiže naplata računa. Pokrali bi i sunce kad bi mogli skriti, svaku kap poštenja u zlato pretvoriti. Na svako novo mjesto guraju svog kuma, nije važno znanje, već obraz kao guma. Prodali bi sutra za još jedan mandat, dok pošten čovjek šuti, oni slave naš pad. Ali kotač se okreće, ne traje svaka kruna, kad narod digne glas, stiže naplata računa. Nijedna sila nije vječno iznad ljudi, kad istina progovori, svaki dug se sudi. Ulice nas pamte, vrijeme račun piše, tko je krao narodu, od istine ne diše. Radivoj Pastorčić, 01.08.2026.

Elegantnije. Profitabilnije. Opasnije!

Moderni kolonijalni korporacijski imperijalizam pokazuje da se moć više ne mora širiti vojskom. Samo budale osvajaju države oružjem i ubijaju ljude koji bi sutra mogli biti potrošači i jeftina radna snaga. U suvremenom svijetu utjecaj se češće ostvaruje kroz kapital, dugove, tržišta, medije, političke elite i kontrolu ekonomskih tokova nego kroz tenkove u okupaciji teritorija.
Elegantnije. Profitabilnije. Opasnije!

Ako je "smrt" krajnja dijagnoza, onda je život proces palijativne skrbi koju sami sebi pružamo kroz stvaranje smisla... R | P

Crtica povodom 15. Međunarodnog festivala čipke u Pagu

Moj paški arhiv nedavno je postao bogatiji za izvorni primjerak novina Novosti od 7. travnja 1934. godine s člankom „Pažanke na novom poslu - nova grana obrta u Pagu“.
Članak donosi zanimljiv uvid u život Paga prije više od 90 godina. Osim o glasovitim paškim čipkama, govori i o nastojanjima da se razvije proizvodnja vunenih predmeta od domaće paške vune te o radu Paške čipkarske zadruge, koja je tada predstavljala važan gospodarski oslonac mnogim paškim obiteljima.
Posebno je zanimljivo pročitati kako se već 1934. godine paška čipka navodi kao proizvod poznat daleko izvan granica tadašnje države.
Novine navode kako se u Pagu razvijala proizvodnja čarapa, kapa, rukavica i drugih vunenih predmeta od domaće ovčje vune, koja se opisuje kao „prvorazredna vuna“. Ističe se kako su proizvodi od paške vune svojom mekoćom i kvalitetom mogli konkurirati uvoznoj robi toga vremena. Spominje se i Marica Palčić, koja je nakon školovanja u Zagrebu pokrenula izradu vunenih predmeta na stroju, kao i potpora tadašnje uprave za nabavu prvog stroja za pletenje.
Ovakvi arhivski zapisi podsjećaju nas da je Pag svoju prepoznatljivost i gospodarski razvoj desetljećima gradio na znanju, radu i upornosti svojih ljudi, a posebno svojih čipkarica.
Lijepo je kada se iz starih novina mogu iščitati detalji koji potvrđuju koliko su paška čipka, marljivost paških žena i tradicijski obrti bili važan dio identiteta i gospodarstva grada Paga.
Svaki ovakav pronađeni dokument još je jedan mali komadić mozaika prošlosti našega grada.

Na kraju, ovaj me pronađeni primjerak novina ponovno podsjeća na potrebu sustavne brige o pisanoj i dokumentarnoj baštini našega grada.
Ako su nam puna usta kulturno-povijesne baštine, tradicije, čipke i brojnih manifestacija kojima se ponosimo, tada je krajnje vrijeme da Pag dobije i primjeren gradski arhiv ili baštinsku zbirku u kojoj bi se ovakvi dokumenti, fotografije, novine, razglednice i ostala vrijedna građa mogli trajno čuvati, obrađivati i učiniti dostupnima budućim naraštajima.
Povijest grada ne čine samo spomenici i velike obljetnice. Čine je i ovakvi naizgled mali dokumenti koji svjedoče o svakodnevnom životu, radu i stvaranju naših predaka. Njihovo očuvanje ne bi smjelo ovisiti isključivo o entuzijazmu pojedinaca, već bi trebalo postati zajednička briga cijele zajednice.

Radivoj Pastorčić

Turizam na Pagu prije 90 godina

Nedavno je moj paški arhiv postao bogatiji za jedan članak nepoznatog mi autora - tekst iz novina "Novosti" od 30. kolovoza 1936. godine. Dnevni list "Novosti" (izlazio u Zagrebu od 1907. do 1941.) bile su jedan od najutjecajnijih i najčitanijih novina u Kraljevini Jugoslaviji.
Zanimljivo je pročitati kako se Pag turistički predstavljao u vrijeme kada autor članka piše: "O Pagu se malo piše". Iako je tada bio znatno manje poznat nego danas, već se ističu vrijednosti koje i danas smatramo zaštitnim znakovima otoka… sol, vino, masline, ribarstvo, kulturna baština i jedinstveni krajolik.
Godine 1930. osnovano je Društvo za uljepšavanje grada o kojem ne znamo mnogo. Iako se 1925. bilježi posjet čeških i poljskih učenika i studenata povod je bio znanstvene i didaktičke svrhe. Š. Peričić u "Gospodarstvo otoka Paga" donosi podatak kako je 1928. grad Pag posjetilo 700 stranih gostiju od kojih je 323 Austrijanca. Ne znamo o kakvom se posjetu radilo ali isti autor nakon toga donosi podatak: "Prvi turisti koji su noćili u Pagu i Novalji dospjeli su tek 1934. godine" Postoji podatak kako je 1938. godine u oba mjesta boravilo ukupno 180 stranih gostiju koji su ostvarili 1785 noćenja.
Ovaj tekst zasigurno pripada jednim od prvih tekstova koji promiču turizam otoka Paga. Gotovo devedeset godina kasnije zanimljivo je vidjeti koliko se toga promijenilo, a koliko je ostalo isto.

Priče za djecu i dorasle URAR

U gradu stisnutom između brda i zaborava stajala je mala radnja koju nitko nije posjećivao. Iznad vrata visjela je zahrđala ploča s natpisom:
URAR Popravljam vrijeme.

Ljudi su prolazili pokraj nje ne zastajući. Pogledi su im klizili na satove. Na tornjevima, iznad izloga, na rukama. Kazaljke su išle naprijed, mirno i pouzdano. Grad je disao u tom ritmu.

Jednog jutra kazaljke su zastale.

Gotovo neprimjetno, kao kad netko zadrži dah, i zatim krenule unatrag.
U početku nitko nije govorio. Samo su stajali i gledali. Na trgovima, u uredima, na raskrižjima. Minuta se povlačila preko brojčanika, brišući trag koji je maloprije ostavila.
Neki su podigli ruke, kao da će ih zaustaviti. Drugi su okretali satove prema svjetlu, tražeći kvar.

Grad je šutio, ali nije bio miran.

Vrata radnje tog su se jutra prvi put otvorila.
Djevojčica je ušla bez žurbe. Satovi su prekrivali zidove, stolove, police. Svi su kretali unatrag, svaki u svom ritmu. Urar je sjedio za stolom. Nije podigao pogled dok nije progovorila.

„Zašto, zašto se satovi vrte unatrag?”
Podigao je oči, kratko, kao da mjeri koliko treba reći.
„Da vide”, odgovorio je...
Djevojčica je pogledala oko sebe. Otkucaji nisu bili usklađeni. Neki su bili brzi, drugi jedva čujni.
„Što?”
Urar je prislonio jedan mali mehanizam bliže svjetlu. Zupčanici su se okretali tiho, uredno, prema natrag.
„Ono što prolazi...”

Nije više ništa dodao.

Djevojčica je stajala još trenutak. Zatim je izašla.

Na trgu su ljudi i dalje gledali u satove. Lica su im bila napeta, kao da pokušavaju zadržati nešto što se već briše. Netko je nervozno koračao u krug. Netko se smijao, kratko i bez glasa. Većina je samo stajala.

Ona je prošla pokraj njih bez riječi.

Kod kuće je uzela stolicu, popela se i skinula sat sa zida. Kazaljke su i dalje klizile unatrag. Spustila ga je u ladicu i zatvorila.
U sobi je ostala tišina. Kasnije, dok je grad još brojio ono što se smanjuje, ona je sjedila i slušala

Iznad vrata radnje natpis je ostao isti. Hrđa je otpala, ali slova su ostala.

URAR Popravljam vrijeme.

Radivoj Pastorčić djeci i unucima, 23. travnja 2026.

ŠOK U ARHIVU: EKSKLUZIVNO DONOSIMO FOTOGRAFIJU PRONAĐENE ZLATNE BULE!

PAG - Dok su djelatnici paškog arhiva 30. ožujka pokušavali napraviti reda u pretrpanim ormarima ne bi li pronašli mjesta za nove spise, dogodilo se pravo čudo. Iza hrpe starih ovrha i jednog prašnjavog projekta kanala, pronađen je originalni dokument Bele IV. iz 1244. godine!

I ne samo to, stručnjaci su potvrdili: Pečat nije od voska ni olova nego od čistog, 24-karatnog zlata!
Ovim pronalaskom paški su gradski novinari napokon dobili veliku satisfakciju i potvrdu svog rada. Naime, godinama su gradski novinari tvrdili da se radi o "Zlatnoj buli" a ne o bilo kakvom pečatu na izdanoj privilegiji zbog čega su često bili meta kritika neupućenih krugova. Njihov istraživački nos za pravdu (i zlato) još jednom se pokazao nepogrešivim.

Ovime je Pag i službeno "izbacio" Zagreb s trona jedinog posjednika Zlatne bule!

Međutim, pravi "hladan tuš" za gradsku upravu stigao je s dekodiranjem datuma. Na dnu dokumenta stoji: 1. travnja 1244. čime je proslava dana grada Paga 30. ožujka dovedena u pitanje.

#Pag #ZlatnaBula #BelaIV #NovinariSuZnali #PovijestPaga #PrviTravnja #Senzacija

Priče za djecu i dorasle - Kap za Pag

 

Jednog suhog ljeta, kad je sunce tjednima peklo kamen, iznad Paga je zapuhala bura. U kamenjaru iznad suhozida planula je vatra. Plamen je gutao suhu travu i nisko grmlje, a sivi se dim dizao visoko iznad zvonika crkve.

Ptice su se uznemireno digle u zrak. Galebovi su kružili iznad uvale, promatrajući odozgo kako se crvena linija širi.
„Vatra je prevelika”, govorili su jedan drugome. „Tu se ne može ništa. Samo treba čekati da izgori.”

Ostale ptice su sjedile na žicama uz cestu, šutke promatrajući kako plamen polako prilazi gradu.

Samo je jedna mala lastavica poletjela prema moru. Spustila se do same površine, zagrabila kap vode u svoj mali kljun i poletjela natrag prema vatri. Ispustila je kap na plamen.
Zatim se vratila prema moru.
Pa opet.
Pa opet.

Jedan galeb joj je u prolazu dobacio:
„Što to radiš, luda ptico? Zar ne vidiš kolika je to vatra? Tvoja kap ne znači ništa.”

Lastavica je na trenutak sletjela na stari suhozid da odmori krila. Gledala je u more, pa u vatru, i mirno odgovorila:
„Možda je moja kap mala. Ali ovo je moj dom.”

I ponovno je poletjela prema moru.

Letjela je tako cijelo popodne, neumorno, dok god sunce nije počelo tonuti iza otoka. Kad se iscrpljena vratila među ostale ptice, galebovi su progunđali:
„Vidiš da je bilo uzalud. Vatra i dalje gori.”

Mala lastavica je zatvorila oči, osjećajući miris soli i dima na svojim krilima, pa tiho rekla:

„Možda moja kap nije ugasila požar. Ali da smo svi donijeli svoju kap na vrijeme, danas ne bismo stajali ovdje i gledali kako nam dom nestaje.”

Radivoj Pastorčić

Ova priča postoji u mnogim kulturama svijeta i prenosi se u različitim oblicima. Jedan od najstarijih poznatih motiva dolazi iz budističkih Jataka Tales, drevnih poučnih priča starih više od dvije tisuće godina, u kojima mala ptica pokušava ugasiti šumski požar noseći vodu u kljunu.
U novije vrijeme najpoznatija je verzija o kolibriću koji, dok šuma gori, nosi kapljice vode i govori: „Ja činim svoj dio.” Tu je priču u svijetu posebno popularizirala kenijska nobelovka Wangari Maathai.
U Europi, pa tako i u Hrvatskoj, slične verzije često se pojavljuju u zbirkama kratkih poučnih priča, primjerice u knjigama talijanskog salezijanca i pisca Bruno Ferrero, koji prikuplja i prepričava legende i parabole iz različitih kultura.
Bez obzira na varijacije u likovima i završetku, poruka priče ostaje ista: i najmanji doprinos može biti važan, a zajednički problemi mogu se riješiti samo ako svatko učini svoj dio.

Samo što nije...

Žalosno je gledati ruševno zdanje Franjevačkog samostana nadograđenog uz crkvu Svete Marije u Starom gradu. Prostor je to vjere i nade, ali i vječnog počivališta mnogih starih Pažana. Tu se u tišini stapaju prolaznost i vječnost, prostor je to posebnog unutarnjeg doživljaja koji teško mogu jasno odrediti. Najčešće ipak prevlada tuga pobuđena onim što vidim, a nada uzmakne pred tim dojmom i skrije se u najdublje predjele duše.Da, često pomislim... koliko se hvalimo tradicijom i poviješću, a koliko su nam duše zapravo nalik ovom zapuštenom zdanju na temeljima naših predaka.
Novo doba nosi neke nove prioritete i ulaganja u beznačajne kvazi spomenike, poput "sunčanog sata" na osami neke punte, valjda sa svrhom da se prolaznicima ukaže kako je vrijeme ono što nemamo... A vrijeme istječe i našoj baštini.
Iznad ulaza u samostan u Starom gradu još uvijek stoji ploča - epigrafski spomenik - posveta paškom plemiću Juraju Diškoviću. On je o svom trošku, a ne iz proračuna komune, dao izgraditi 1589. godine to, vjerujem tada, velebno zdanje za "malu braću". Odmah iznad ploče nalazi se i heraldički reljef plemićke obitelji Dišković (iz obitelji Dišković Farlati spominje splitskog nadbiskupa Petra Diškovića).
I dok konzervatori šalju dopise Gradu, ova dva vrijedna povijesna kamena svjedoka samo što se ne uruše... dok sunce obasjava sat na punti Škamica koji će pokazivati i ljetno i zimsko vrijeme i biti moreplovcima orijentir čini se da nam orijentacija izmiče iz vida.

Čovjek čuči dok je živ...

Čovjek čuči dok je živ... I dok čuči, uči iz bola, iz tišine, iz pogleda djece, iz vijesti koje više ne želi čuti. Ali učenje rijetko vodi miru. Češće vodi samo naizgled boljem snalaženju u istoj maskiranoj predstavi... kako preživjeti, kako platiti račune, kako preživjeti u svijetu koji se sve manje trudi biti razuman... Mozak je ovdje višak. Mi smo sisavci. To zaboravljamo kad govorimo o idealima. Imamo iste osnovne potrebe kao i svaka druga životinja... parenje, hranu, sigurnost, potomstvo. Iz toga dolazi briga prema potomstvu. I strah za njih. Ali iz toga dolazi i natjecanje, pohlepa, borba za prostor i resurse.
Mozak nam dopušta da o svemu tome mislimo i raspravljamo, ali tijelo na kraju preteže. Svijet je velik i bučan. Glasove više ne biramo oni su svuda oko nas... ima li smisla vikati dok traje buka? Krize se mijenjaju, a netko na svakoj profitira. Ostali se pripremaju kako će izdržati sljedeću.
Po globalnom selu pleše pajac, samouvjeren i glasan. Ružičasto maskiran u pijetla, zaljubljen u sebe, uvjeren da vodi povorku... karnevalsku povorku odjevenu u crninu. U ruci baklja, u očima uvjerenje da je rođen za pozornicu. Gomila gleda, lajka, neki navijaju. Neki šute. Što ako zaluta u štalu sa suhim sijenom... Bitno je da predstava traje. Ponekad mi se sve to više ne gleda. Umori na način koji ne traži dramatične riječi samo mir. Sada svodim život na najuže oblike postojanja... na male, jednostavne stvari koje danu daju trunku smisla. I to je dovoljno za danas...

Ne postoji vlast bez korupcije. Postoji samo razlika između korupcije koju društvo može podnijeti i korupcije koja uništi društvo

PRAVILO DESETOG ČOVJEKA:

Ako se devet ljudi slaže oko iste informacije ili plana, dužnost desetog čovjeka je da se NE slaže. Bez obzira koliko situacija djeluje očito, deseti čovjek mora pretpostaviti da ostalih devet griješi i mora aktivno tražiti dokaze za suprotan scenarij. To je osigurač protiv katastrofe.
Inovacija se rađa iz konflikta ideja. Ako svi mislimo isto, status quo se nikada ne mijenja. Napredak zahtijeva onog ludog pojedinca koji kaže: Mislim da ovo možemo napraviti drugačije i bolje, dok svi ostali klimaju glavom starom načinu rada.

AKO SVI MISLIMO ISTO - SIGURNO GRIJEŠIMO!

(Procedura nastala na temelju izraelske vojno-obavještajne doktrine.)

Kameni arhivi otoka Paga: Otisak tišine drevnog oceana

Otok Pag danas poznajemo kao krševit, bjelinom sunca i soli okupan krajolik. No, njegove stijene čuvaju sjećanje na sasvim drugačiji svijet. Jučerašnji obilazak istočne kose otočkog hrpta, nastale taloženjem sedimentnog vapnenca, donio je neočekivano otkriće. Pored nalaza okamine morskog ježa, koji je sam po sebi bio zvijezda dana, u mojoj se torbi našao i jedan "na prvu" neprepoznatljiv otisak.

Nakon nekoliko sati provedenih u bespućima interneta, uz zdušnu pomoć umjetne inteligencije, donosim vam priču o jednom od najsuptilnijih nalaza – fosilnom otisku morske cvjetnice iz razdoblja eocena (starosti oko 45 milijuna godina).
Više od običnog kamena

Promatrajući ove fotografije, lako je pasti u iskušenje i u pravilnim linijama tražiti oklop kakvog drevnog raka ili obrise iščezlih trilobita. No, istina je još fascinantnija. Ovaj tanak, smeđkasti film na površini vapnenca zapravo je karbonizirani ostatak lista morske trave.

Dok su numuliti, čije kružne ljušture dominiraju paški kamenjarom, bili stanovnici morskog dna, ova biljka bila je graditelj cijelog tadašnjeg ekosustava.
Livade pod toplim suncem eocena

Ovaj nalaz nam izravno "čita" prošlost:

Arhitektura lista: Paralelne linije koje vidite su žile (nervatura) biljke. One svjedoče o mekoći i savitljivosti koja je preživjela pritisak tona sedimenta i proces okamenjivanja.


Pluća oceana: Na mjestu gdje danas stoji suhi krš, nekada su se prostirale beskrajne podvodne livade morskih cvjetnica. One su proizvodile kisik, smirivale valove drevnog oceana Tetis i pružale zaklon numulitima i drugim sitnim bićima.


Svjedok svjetlosti: Morska trava ne raste u mraku dubina. Ovaj fosil nam jamči da je more na ovom dijelu Paga tada bilo plitko, toplo i kristalno prozirno.
Zašto je ovaj nalaz dragocjen?

U svijetu paleontologije, ljušture i kosti su uobičajeni nalazi. No, sačuvati nešto tako krhko poput biljnog lista u tvrdom vapnencu pravi je raritet. To je trijumf mekoće nad čvrstoćom stijene – krhki podsjetnik na vrijeme kada je Pag bio tropski podvodni raj.

Kratki info:

Lokacija: Otok Pag, istočni obronci Ravne
Starost: cca 45.000.000 godina (Eocen)
Vrsta: Morska cvjetnica (vjerojatno rod Cymodocea ili Thalassodendron)

---

Kameni arhivi otoka Paga

"Kameni arhivi otoka Paga" - Dan 23.277.

Sunčan dan i dva kratka poziva Šime Pelejš, Tihomir Kustić bila su dovoljna da ekipa krene u ekspediciju "okamenjenim otokom". Lokalitet koji je još početkom 2024. godine, tijekom mog prvog obilaska, šaputao tajne o drevnim stanovnicima, konačno je dočekao detaljan pregled.
Neposredno ispod istočne otočke kose, na širem području toponima Bunjica, pred nama se otvorila panorama prošlosti. Evidentirali smo desetak suhozidnih objekata nijemih svjedoka davnih vremena. Neki su vješto ukopani u pjeskovitu zemlju, dok drugi koriste prirodne usjeke u kamenim gredama kao zaklon. Ove nastambe, imaju dimenzije od približno 3x3 do 3x5 metara, unatoč razrušenim zidovima debljine oko pola metra, još uvijek čuvaju fragmente života. Pronađeni ostaci prapovijesne keramike govore o prvim zajednicama koje su ovdje tražile dom, dok rimske tegule i antička keramika, uz pokoji kasnosrednjovjekovni fragment, ispisuju dugu kroniku neprekidnog opstanka na ovom surovom kamenjaru. Iznad svega bdije mali "gracić", čini se, podignut na još starijem temelju - kamenom grobnom humku (tumulu).
No, prava "zvijezda dana" nije bila djelo ljudskih ruku. Iz vapnenca nas je iznenadilo savršeno simetrično oko... fosil morskog ježinca! Zarobljen u stijeni zajedno s tisućama sićušnih numulita, ovaj ježinac svjedoči o vremenu kada Pag nije bio otok, već dno oceana Tethys. Ovaj "kameni cvijet" čekao je između 34 i 56 milijuna godina da stane na put istraživačkoj ekipi, podsjećajući nas da su naše civilizacijske priče samo treptaj oka u usporedbi s dubokim vremenom zapisanim u paškom kamenu.

Na slici je fosilni morski ježinac (Echinoidea). Specifično, radi se o tzv. iregularnom ježincu (vjerojatno iz reda Spatangoida ili Clypeasteroida). Za razliku od okruglih ("regularnih") ježinaca koje danas viđamo u plićaku, ovi su živjeli poluzakopani u pijesku. Jasno se vidi "latica" (ambitusi) u obliku zvijezde na gornjoj strani oklopa.

Procjena starosti od 34 do 56 milijuna godina (Eocen). To je razdoblje paleogena kada je more Tethys prekrivalo ove prostore.

Geološki kontekst: Pag je građen velikim dijelom od eocenskih vapnenaca i fliša. Procesi koji su podizali Dinaride "izgurali" su dno oceana na površinu, stvarajući specifičan reljef Paga koji danas s pravom možemo nazvati "okamenjeni otok".

Pretpostavljeno prapovijesno nizinsko naselje:

Za D.O.M.

Naizgled, Hrvatska je demokratska zemlja s dugogodišnjom parlamentarnim iskustvom. Međutim, ispod te površine vibrira drugačija stvarnost, čiju je bit najbolje razotkrila jedna bizarna jezična igra. Njezina je stigma postao akronim D.O.M. koji nije samo partijska parafraza ili slogan, ona je zapravo sarkastični imperativ: "Za D.O.M. spremni!". Ovaj D.O.M. nije jednostavna skraćenica, to je trostruki stup sustava koji je ispunio nacionalnu svijest. U njemu možemo prepoznati tri temeljna načela ove vladavine:
D. – Domokratska
Prvo načelo je održavanje demokratske iluzije. Institucije postoje, izbori se redovito održavaju, a formalni postupci se poštuju. Ova "Domokratska" predigra ključna je za legitimnost cijelog sustava, služeći kao savršen paravan za ono što slijedi.
O. – Oligarhijska
Ispod demokratske fasade izranja Oligarhijska srž sustava. Ovo je carstvo mreža, gdje stvarnu moć drži savez političke elite i ekonomskih oligarha. Javne politike, zakoni i natječaji postaju alati za stvaranje i koncentraciju bogatstva u rukama malobrojne elite, dok se prava demokratska volja građana gubi u labirintu interesa.
M. – Mreža
Način na koji se ovaj sustav održava je mreža međusobno povezanih interesa. Temeljni mehanizam upravljanja čine dvije isprepletene prakse: nesmetano prelaženje istih lica između najviših državnih dužnosti i profitnih privatnih funkcija, te sustavno zapošljavanje po stranačkoj pripadnosti. Ove pojave nisu slučajne, već čine srž održavanja mreže. Ovdje se odanost sustavu cijeni više od stručnosti, a nejasni poslovni aranžmani postaju standardni način poslovanja.
U ovom kontekstu, povijesni rimski pozdrav "D.eus O.ptimus M.aximus" (Bog Najbolji i Najveći) dobiva gorku, suvremenu parodiju. U našoj "DOMokraciji", D.O.M. nije božanstvo s Olimpa, već svjetovni oltar partijkratsko-oligarhijske simbioze. To je D.omokratska O.ligarhijska M.reža novi, nepogrešivo božanstvo hrvatskog javnog života, kojemu se svi, voljno ili nevoljno, moraju "pokloniti". Stoga, kada se danas čuje poziv "Za D.O.M. spremni!", on ne označava nikakav povijesni relikt i spremnost za žrtvu za nacionalni dom, već poziv za pasivno prihvaćanje pravila ove vladavine. To je priznanje da smo svi postali sudionici u kazalištu gdje je demokracija samo kulisa, a pravu predstavu režira D.ominantna, O.ligarhijska M.afija. Dok god se ova tri slova doživljavaju kao neprikosnoveni i nepremostivi imperativ, Hrvatska će ostati zemlja gdje je istinska demokracija žrtvovana na oltaru tog novog, sarkastično shvaćenog D.O.M.-a.
Jeste li za to spremni?

Priče za djecu i dorasle - Legenda o Jurju i zmaju s Ledenika

 

Nekada davno, u vremenu kada su more i kamen još govorili jezikom bogova, grad Pag živio je pod sjenom straha. Sjeverno od grada, na Ledeniku, u tmini vlažne pećine, obitavao je zmaj. Bilo je to biće drevno i okrutno, s očima bistrim poput leda i dahom koji je, poput bure, palio i ono malo krša što je na otoku raslo.

Zmaj nije tražio zlato. Tražio je život. Svake godine, kako bi grad poštedio ognja, mještani su morali žrtvovati jednu djevojku. Izbor je bio nijem i pravedan: izvlačile su se tanke grančice tamarisa. Ona koja bi izvukla najkraću, bila bi odvedena na Glavicu, na kameni žrtvenik koji je tada bio obavijen tugom i mirisom straha.

Godinama je grad šutke plaćao svoj danak. Strah je postao navika.

Sve dok jedne godine kratka grančica nije dopala Anu, kćer ribara, djevojku čija je dobrota grijala srca mještana više no sunce paški kamen. U nju je bio zaljubljen Juraj, mladi vojnik čiji pogled nije poznavao uzmicanje. On nije mogao prihvatiti da njegova voljena postane plijen zvijeri dok grad samo stoji i gleda.

Na dan žrtve, dok se grad u tišini okupljao na uzvisini, Juraj se sakrio iza oštre stijene. Nije imao čarobni mač, samo koplje i vjeru da nijedno čudovište nije jače od čovjeka koji štiti ono što voli.

Kad se zmaj pojavio, golem poput olujnog oblaka koji zaklanja sunce, Juraj mu je hrabro stao na put. Bitka je bila žestoka; zemlja je drhtala, a plamen je topio sol u zraku. No Juraj, vođen pravednošću, zadade zvijeri smrtonosan udarac u prsa. Ranjen i slomljen, zmaj se uz urlik povukao natrag u svoju ledenu pećinu.

Tada se dogodilo ono najvažnije. Mještani, potaknuti Jurjevom hrabrošću, prestali su drhtati. Složno su, rame uz rame, odronili ogromnu stijenu s litice i zauvijek zatvorili ulaz u pećinu. Zmaj je ostao zarobljen u tami, a grad je napokon prodisao.

Danas na tom mjestu stoji crkvica svetog Jurja, zaštitnika Paga. Ali legenda kaže da stijena na Ledeniku nije vječna. Ona će se otvoriti samo ako mještani zaborave što znači hrabrost i zajedništvo. Kažu da će se zmaj vratiti, ali ne kao krilata neman iz pećine. Vratit će se u srcima ljudi - onoga dana kada pohlepa, strah i sebičnost postanu važniji od čovjeka pored tebe.

Glavica više nije mjesto žrtve, već mjesto vidikovca. S nje se vidi cijeli Pag, miran i slobodan, kao vječni podsjetnik na snagu pojedinca koji je odbio biti žrtva i tako promijenio sudbinu čitavog grada.

(Autorska reinterpretacija legende o Sv. Jurju)

Priča za djecu i odrasle, Radivoj Pastorčić, 24.07.2025

Skupljač rogova

Na otoku gdje bura ne briše samo tragove na pijesku, nego i ono izgovoreno, živio je dječak Paško. Rodio se u gradu od soli i nedorečenosti, gdje nitko nikada nije govorio sve. Svi su nešto prešutjeli, zamotali u celofan i gurnuli u stranu. Govorilo se jedno, mislilo drugo, a činilo treće. Pažani su tu naviku saželi u tri riječi: „Rozi u tašku.”

Ali Paško je imao oči koje su vidjele dublje. Gledao je ruke koje se stiskaju u pozdravu dok se vilice koče u prikrivenom bijesu. Vidio je osmijehe koji bi ugasli čim bi se zamaknulo iza ugla. U tom neizgovorenom mraku, dječak je počeo opažati sjene... rogovlje.

Nisu to bili pravi rogovi. Izbijali bi na obrazu, u kutu oka ili u sjeni glasa, kad god bi čovjek lagao ili prešutio istinu dok mu duša vrišti. Paško ih je odlučio skupljati.

Uzeo je staru platnenu vreću u kojoj je njegova nana nekada sušila ljekovite trave. Nosio ju je svuda: u školu, na rivu, među ljude. Kad god bi netko rekao: „Ajme, baš mi je drago”, dok mu je u oku titrala zavist, ili „Neka ti je sa srićom”, s kamenom u srcu, Paško bi nevidljivim pokretom zagrabio u zrak. Ulovio bi taj rog i spremio ga u vreću.

Noću, kad bi grad utonuo u svoj teški san bez snova, Paško bi silazio do Rozinog boka. Bila je to uvala koju su stariji izbjegavali. More je ondje bilo čudno tiho, kao da sluša. Kamenje je bilo glatko i hladno. Tamo je Paško praznio vreću. Bacao bi rogove u crnu dubinu i gledao kako tonu bez glasa.

Jednog dana, ribari su odlučili povući mreže baš u toj uvali. Stariji su ih opominjali da Rozin bok nije za ribu, ali mlađi su bili tvrdoglavi. Izvukli su mreže teške i napete. Kad su ih otvorili, u njima nije bilo ničega. Samo more i gusta, ljepljiva tišina. Jedan ribar je tada tiho progunđao: „Možda smo napokon ulovili ono što smo zaslužili.”

Vreća se s vremenom punila sve sporije. Zrak u gradu postajao je nekako lakši, rjeđi. Ljudi su počeli govoriti jednostavnije. Jedan otac je priznao da je pogriješio. Jedna žena se ispričala za staru uvredu. Čak je i svećenik priznao da ni on nema sve odgovore. Paško više nije morao svaku noć silaziti do uvale. Vreća je ostala prazna.

Dječak je znao... nije gotovo. Ljudi brzo zaboravljaju kako je to disati punim plućima.

I danas ga viđaju kako sjedi uz more. Više ne skuplja, samo promatra. Njegova je vreća odložena sa strane, ali on je budan. Sluša riječi i sluša tišine.

A u Rozinom boku, kad padne potpuna bonaca, more se ponekad uzburka samo od sebe, bez vjetra. To se dno budi. Tamo, u mraku, leže odbačeni rozi, kao opomena. Nitko tamo više ne baca mreže. Jer svi znaju da tamo na dnu leži ono što smo odbacili da bismo napokon postali ljudi.

Pag, 01. lipnja 2025. Radivoj Pastorčić

Dan ko svaki drugi...

Sat otkucava ponoć a misli naviru... Dan kad bi se trebali osjećati ponosno, a osjećam samo tišinu i gorčinu.

U zemlji koja ima sve more, rijeke, šume, tisućljetnu kulturu, talentiran narod i strateški položaj… paradoksalno osjećam da zapravo nemamo ništa. Imamo državu, ali ona kao da nam ne pripada. Imamo institucije, ali im ne vjerujemo ili ne rade kako od njih očekujemo. Imamo potencijal, ali on odlazi u Irsku, Njemačku, Kanadu. Sportski uspjesi, iako izvor ponosa, često su poslužili kao zavjesa koja privremeno prekriva duboku društvenu agoniju i sustavnu nepravdu. Hrvatska je mala zemlja s velikim ranama, od kojih neke nisu od jučer. One su duboko ukorijenjene u našu povijest, mentalitet i model preživljavanja.

Hrvatski prostor rijetko je imao luksuz samostalnog odlučivanja o vlastitoj sudbini. Od Rimskog Carstva, preko Bizanta, Mlečana, Osmanlija, Habsburgovaca, Austro-Ugarske, pa sve do Jugoslavije… uvijek smo bili nečiji. Taj stoljećima dug osjećaj podređenosti stvorio je mentalitet snalaženja, preživljavanja, otpora ali ne frontalnog, nego prikrivenog. Krađa od "njih", za "nas", nije bila grijeh. Bila je pravilo.
Otuda dolazi i romantični lik hajduka, uskoka, razbojnika koji pljačka "tuđe" i dijeli "svojima". U Kraljica Teuta Rimljanima je objasnila da gusarstvo nije kriminal, već gospodarska djelatnost. U Dalmaciji su hajduci slavili kao narodni junaci, a u 20. stoljeću šverceri, prekupci i ratni profiteri nastavili tu tradiciju u novim uvjetima.
U socijalizmu, sve je bilo "društveno", ali nitko nije osjećao stvarno vlasništvo. To je otvorilo vrata malim krađama "snađi se, druže" bila je parola epohe. No kada je došla tranzicija, ta logika se samo prebacila na višu razinu. Društveno vlasništvo preko noći postalo je privatno i to ne kroz tržište, već kroz političke veze i pogodbe. Tvornice, zemljišta, banke, hoteli sve je podijeljeno onima koji su znali gdje i kada treba stajati. Sve je rasprodano za “kunu”.
Demokracija je predstavljena kao sloboda, ali realno je značila novu hijerarhiju moći. Građani su brzo shvatili da se pravila ne pišu za njih. A ako pravila nisu poštena, zašto bi ih itko poštivao?
I tu dolazimo do možda najvećeg problema, do mentalne odvojenosti od "NAŠE" a ne njihove države. Javna imovina, javni novac, javne institucije… sve to doživljavamo kao nešto što nije naše, nego “nečije”. Kad se asfaltira cesta, ne kažemo: "To smo mi platili", nego... "Oni su nam dali." Taj jaz između naroda i države omogućuje korupciju jer nitko ne brani ono što ne osjeća svojim.
Hrvatska je mala. I u tome je problem. Svi se znaju, veze su gušće od zakona, a alternative slabe. Kad imaš dvije-tri velike stranke koje se izmjenjuju na vlasti, teško je razbiti začarani krug. Mediji, pravosuđe, pa i javna poduzeća sve se može pritisnuti, podijeliti ili ucijeniti. Mali broj igrača, veliki ulozi i ogromna tišina naroda koji više ne vjeruje da se išta može promijeniti.
Volio bih znati jesu li oni koji su pali za slobodu imali u mislima ovakvu Hrvatsku gdje pravda kleči, a lopovi stoje uspravno.
Jesu li ginuli za zemlju iz koje djeca odlaze, ili za onu u kojoj žele ostati?
Rezultat je porazan... mladi i obrazovani bježe, a zemlja se rasprodaje. Nekretnine uz obalu, izvori vode, koncesije, otoci sve ide u ruke "drugih". A pitanje koje ostaje visjeti u zraku je bolno... postoji li interes da nas se istisne kako bi netko drugi preuzeo ono što ne znamo cijeniti?
Možda. Ali još važnije je drugo pitanje: jesmo li doista zauvijek osuđeni biti gosti u vlastitoj zemlji?
Ovaj narod je preživio stoljeća neslobode, ratove, podjele i siromaštvo. Ima u sebi snagu. Ima znanje. Ima povijest. Ali mora prepoznati da država nije nešto izvanjsko. Ona nije "oni", nego mi. Tek kad shvatimo da su naši putevi, škole, bolnice, šume, more i zakoni doista naši prestat ćemo ih prepuštati onima koji ih vide samo kao priliku za osobni profit.
A do tada… gledat ćemo kako lijepa zemlja odlazi iz naših ruku ne zato što nas je netko pobijedio, nego zato što smo se predali.

Čipka snova

U gradiću od kamena i soli, tamo gdje se bura uvlači u svaku pukotinu, živjela je djevojčica Lucija. U očima joj je titralo nešto mirno, poput odsjaja sunca na moru.

Njezin djed, povratnik s dalekih obala, donio je sa sobom okruglu mrežu od konopca, isprepletenu i ukrašenu perjem. Objesila ju je iznad kreveta. Noću bi se lagano njihala na povjetarcu.

Lucija ju je promatrala prije spavanja.

U staroj školi u središtu mjesta, jedna je tiha, sijeda žena učila djecu šivanju čipke. Uzorci su bili isti kao i uvijek. Prenosili su se iz ruku u ruke, bez promjene.

Bijela nit, igla i tvrdi kušin.

Lucija je dolazila svako popodne.

Dok su druge djevojčice slijedile zadani obrazac, ona bi ponekad zastala. Pogled bi joj ostao na praznini između niti, ondje gdje uzorak još nije bio zatvoren.

Sjedila je kraj prozora, tamo gdje svjetlo najdulje ostaje.

Počela je mijenjati raspored.

Najprije neznatno. Jedan razmak drukčiji od ostalih. Zatim još jedan. Krug koji nije bio potpuno zatvoren. Linija koja je postajala valovita.

Nitko to isprva nije primijetio. Godine su prolazile.

Na kušinu pred njom uzorak se širio, ali nikada nije bio dovršen. Uvijek je negdje ostajao otvoren.

Ljudi su počeli zastajati.

Ribar bi stajao malo po strani i gledao dulje nego što je mislio. Sutradan su ga čuli kako tiho pjeva dok krpa mreže.

Jedna je žena zastala, sklopila ruke iza leđa i nagnula se bliže da bolje vidi, kao da traži gdje se uzorak nastavlja.

Mladić koji je često žurio počeo je usporavati. U prolazu bi podigao pogled i zadržao ga na ljudima oko sebe.

Jednoga dana jedna je žena upitala:
„Odakle ti takav uzorak?”
Lucija je kratko podigla pogled.
„Iz snova”, rekla je.
I nastavila šiti.

Ujutro bi svjetlo padalo preko bijelih niti. Zadržavalo se na mjestima gdje je uzorak ostajao otvoren.
Lucija ga nije zatvarala.

Gradić je ostao isti. Kamen, sol i vjetar.
Ali ponegdje su se ljudi počeli zadržavati ondje gdje prije nisu.

TAKVI SMO A ZAC?

TAKVI SMO A ZAC?

Postoje mjesta gdje vrijeme ne teče, nego stoji. Ne zato što je priroda ondje posebno lijepa, ni zato što je ljudima lako, nego zato što se kolektivna svijest naučila živjeti u kružnom vremenu, gdje se prošlost ne analizira, sadašnjost ne preispituje, a budućnost ne traži.
U takvim zajednicama, tolerira se sve što ne izaziva potres. Tolerira se neefikasnost, nepotizam, korupcija, kriminal pa i tiha nepravda. Tolerira se i siromaštvo kako materijalno tako i duhovno, ako je podnošljivo i obučeno u “nošnju” tradicije. Jer siromaštvo koje traje dovoljno dugo prestane biti "problem" i postaje "naš način života".
Pitanje koje se rijetko postavlja… zašto ljudi ostaju u uvjetima koji očito ne vode naprijed?
Nije stvar samo u navici. Navika je površina. Ispod nje su slojevi prošlih vremena,
psihološke i društvene logike. Ljudi biraju stabilnost, čak i kad je neprosperitetna, jer im nudi predvidivost. Strah od promjene nije slabost, i tu se u mentalnim sklopovima javlja zaštitni mehanizam zajednice koja su preživljava ne mijenjajući se.
U selu koje živi od soli i sira, ništa se nije promijenilo stotinama godina. Sol se skuplja kao i nekad u tišini, pod suncem. Ovce se muzu, sir se suši na buri. Uvjeti su isti, tržište je drugačije. Ali ne postoji unutarnji impuls da se stvari sagledaju izvan tradicije. Jer to bi značilo priznati da nešto nije u redu. A to je teško. Bolno. Gotovo izdaja!
U takvim sredinama, tolerancija prema stagnaciji nije nepažnja. To je izbor. Kolektivni konsenzus da se sačuva ono što se poznaje, pa i pod cijenu vlastitog nazadovanja. Čak i ako mladi odlaze, čak i ako škole zjape prazne, ako ljeti turisti traže nešto "autentično", a nitko ne zna što bi im to značilo, svejedno se nastavlja po starom.
Ispod svega, često su u pitanju ekonomske strukture. Ako zajednica nikad nije razvila gospodarstvo koje podrazumijeva konkurenciju, inovaciju ili potrebu za stručnim znanjem tada ni svijest o promjeni ne postoji. Ljudi ne razmišljaju o "napretku", jer nikad nisu bili u poziciji ni potrebi da ga traže. Kad ti je sve što znaš način kako se ovce muzu ili kako se more suši tada drugačiji svjetonazor djeluje gotovo kao izdaja.
Tolerira se, dakle, ono što šteti, jer se ne prepoznaje kao štetno. Ili se prepoznaje, ali je prevelik društveni trošak reći to naglas. Jer kad jedan progovori, drugi će ga gledati kao čudaka. I radije će se smijati nego slušati. Hrabrost je neizvjesna, šutnja je mnogo sigurnija.
Tek rijetki pojedinci, uglavnom oni koji su otišli pa se vratili, ponekad otvore pukotinu u tom naizgled miru sa mirisom truleži.
Pitaju: A zac? Može li se drugačije?
I tada se cijela ustajala lokva zajednice uzburka. Ne zbog tog pitanja, nego zbog mogućnosti da je odgovor:
Da, može!
Ali to bi značilo kraj jedne iluzije, dugog sna u prividu stabilnosti. A “snovi” se teško napuštaju, čak i kad su “noćna mora”.