SJEĆANJA

Sićan se kaj mali večernjih naninih i didovih pripovidanja kako je bilo noga puta. Dide bi zna razvest povjest u Kačićevom desetercu o poznatim i slavnim junacima iz vrimena borbe s Turcima. Culo bi se tiho ono škrebetalo od radija cigov zvuk sa kratkog vala ostavja dojam nestvarnog putovanja krez vrime i prostor. Ni bilo televizije da nam nametne sliku već je bila prepuštena našem doživljaju i mašti. Nana je imala lakše priče za laku noć mišajuć anđele i vile prizijajuć ih kao zaštitnike. U sobi, nidi na drugom podu stare kuće ugrad, u toplini krpatura na belon zidu osvitljenom blagim titranjem lumace odvijala se igra nestvarnih likova ka na filmskom platnu. Kad bi hitila nevera i zapuhala bura znala bi reć da su došli svi vrazi voga svita na nas. Ma ki nas je vo ureka, juta ga kuga umorila. Koliko je zapravo starohrvatskih mitskih bića spomenuto u te dvi rečenice... vile, uroci, mora, nevera, bura, vrazi. Sitin se lipe pisme ku su nan godimamin branili pivat i radi ke su mnogi patili A ZAC:

Oj ti vilo, vilo Velebita,
Ti našeg roda diko,
Tvoja slava jeste nama sveta,
Tebi Hrvat kliko:

Ti vilo Velebita,
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
I onoga - Ličkoga hajduka.

Ti vilo Velebita
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

Lipo je sitit se svog djetinjstva. Covik ki se ne siti svog ditinjstva je nesretan covik.
Nesretan narod je onaj ki ne pamti i ne poštuje svoju prošlost.

TRTAR

Vratit ću se malo na starohrvatsku mitologiju koja obiluje božanstvima koje imaju ulogu tumačenje prirodnih odnosa a ona su postavljena u određeni prostor. Nekako zbunjuje obilje božanstava i mitskih bića. Moram napomenuti kako su neka božanstva bile sile bez oblika, pa su stvorili svoje matrijalizirane oblike. Zanima me prostorni plan i odnosi prema istom. Određene su svete točke prema kojima se trebao upravljati život, i to na svečan način, kazujući mit o vječitoj borbi dobra i zla, reda i nereda. Navodi se voda kao granica dvaju svjetova. Na suprotnom kraju svjetla (Peruna, svantevida) nalazilo se carstvo Crnoboga (bog zla i patnje), TRTAR koji je stalno u mraku. U čeličnim dvorima žive pomoćnici Crnoboga Morana i Bijes, te njihov opaki sin Bjesomor, božanstvo mučke smrti i mahnitog bijesa. Morana je boginja smrti i zime, a ponekad iz prelijepe djevojke mijenja oblik u ružnu staricu Baba Jagu. Pomoćnici Crnoboga, oblici koje uzima Črt (materijalizirani oblik Crnoboga, može mijenjati oblik) su Ognjeni zmaj i Demonski jahač, crna spodoba koja jaše konjsku sjenu praćena lovačkim psom i odlazi u lov na duše prokletih i zlih ljudi.
U raznim mitologijama susrećemo sličnosti pa tako i u grčkoj mitologiji nalazimo: Tartar (grč. Τάρταρος, Tártaros) u grčkoj mitologiji ime je podzemnog svijeta - pakla - još niže smještenog od Hada. Tartarom vlada istoimeni bog - Tartar. Isprva je Tartar služio za zatvaranje bogova, a poslije je postao mjesto u kojem kazna odgovara zločinu. Ovdje je bio Sizif koji je bio lopov i ubojica te je osuđen da vječno gura kamen do vrha brda koji bi se potom otkotrljao natrag.

PRIČA

DEL OSMI

Kada sam nekako pričom zatvori ove točke „svetog trokuta“ osjeti sam potribu da na kraju nešto napišem nešto ka sažetak. Poce sam ponovo prelistavat svi ti libri ki san skupi i pročita a ki su mi bili povod za priču. Nakon kratkog iskanja inspracije otvorila mi se jedna stranica a iz nje su izašle besede kaj da su to baš te...


… hrvatska domovina zbori i priča svojim sinovima: zbori svaki dol i brijeg, svaki kut i jarak, svaki potok i mnoga rijeka, zbori i priča svako selo i grad. Ako je ikoju domovinu koji narod ikada doista osvojio, obuhvatio ju sa svojih pet osjetila, a to je Hrvat osvojio svoju Hrvatsku time, što su koljena i koljena naših predaka u tisućama i tisućama imena mjesta ostavila potomcima pečat svojih dojmova, svoje misli i svoga rada. U tim je imenima naša domovina tako opisana, njezina prošlost tako ispričana, kako bi ju opisali i njezinu prošlost izpričati jedva mogao ikoji zemjopisac ili povjesničar. To je domovina, koja svojim sinovima zbori i priča, jer stoljetnim nazivima i imenima mjesta zbore i pričaju mrtvi, davno nestala pokoljenja.


Antun Radić, utemeljitelj suvremene hrvatske etnologije, godine 1914.

FONS MAGNUS

Subotnje popodne proveli smo u šetnji starigradom. Marcovsko sunce je nesebično zračilo pozitivnom energijom... osjećam da se baterije nakon duge i hladne zime konačno pune. Došli smo vidit taj spomenuti slavni izvor, izvor ki nas je puno put spasi od suše o kome su ispripovidane lipe priče. Fons magnus ki je očito puno nekomu znači kad ga je stavi u katastar još davne 1452. Mislim se koliko je to godišć.... ajme toliko godišć toliko bi nam toga gosp. fons magnus moga ispripovidat... a kad staneš dozgor njega, ćutiš ka da se inati, neće za inat niš reć jer su ga neki u šagume stavili i u ciment obukli ca je sasvin prirodno ruho (čitaj ruglo)... nakon toliko godišć, ma siguro i puno duže, a na kraju dospiješ u ciment! Prilazimo našem najvećem svetištu, doima se zapušteno kaj i naše duše. Raznobojnim najlonićima okitila je bura stoljetnu šumu. Nekoliko kada iz kupaonic odiše domaćom atmosferom ku upotpunjava miris friških baložic od ovce. Skladište građevinskog odpada na svetom mistu kazuje da nam je isti jako bitan čak štovanja vridan! Leše, kućice ili štalice za blago pune duha improvizacije su sve redom. Primjećujemo da je na svetištu živo... legionari iz pag2 i subotom su na djelu, vridne ruke se (trenutno) odmaraju uz propovid „tribalo bi vo... tribalo bi no“. Ono što mi je proparalo uši bila je propovid „tribalo bi vo bagerom skopat“! Molim se Majki Božjoj da nam prosvitli pamet. Mora se priznat da tucanik (ne stavjaj „za“ ispred molim te) u nutrašnjem djelu svetišta baš paše. Sve djeluje urednije a ruševina boje dolazi do izražaja. Strahopoštovanje osjećam u zraku i ni materijalno pa ga se nemore „u(ne)redit“. Nakon vih besed moga bi mene kikod „u(ne)redit“ mislim se. Pomalo tužno napuštam Sveto Misto žalostan jer nisan vidi nanki jedan simbol svoje crikve i vire - križ! jednostavno ga nima zadnji se skoturi sa zvonika a one od prije nosimo u sebi.

IZVOR

DEL SEDMI
Žal mi je ali u vom delu ne moren pisat po "paški".
Tumačenje starohrvatske mitologije zasniva se na istraživanju narodnih običaja, folklora kao „pisanom“ dokumentu koji je ostao do današnjih dana. Tjekom vremena dolazilo je do stanovitih „promjena“ u načinu interpretacije kako i do promjena imena, naziva „mitograma“ pa samim tim teško je posložiti elemente mozaika kako bi se dobila jasnija slika ali pokušajmo:
Perunova žena ali i Velesova ljubavnica smještena je uz vodu (zdenac, izvor, rijeku) voda je granica između svjeta živih i svijeta mrtvih. Pola godine/dana nalazi se gore kod „muža“, a pola godine/dana dolje kod „ljubavnika“, posreduje između njih šaljući ljude u smrt. Postoje puno sličnih imena za staro Hrvatske (Slavenske) bogove ovisno o području na kojem su živjeli i utjecajima na njihovo prenošenje s koljena na koljeno.
Tako možemo u vezu dovesti ime Mokoš (Mokro) sa imenom Moranom (Morena, Marana, Marena, Mora, Mara, Maržana ((a nedaj bog i MOREUZ - UZ-MORE)), vidite i sami koliko varijanti istog imena, u nekim krajevima Baba Ruga, Baba Zima  ) najvjerojatnije je u vezi s praindijskom riječi "mara" što znači silom umrijeti.
Morana je boginja smrti i zime, kiše, studeni i leda. Stari Slaveni su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze od Morane, te su je prozvali božicom smrti ljudskog, životinjskog i biljnog svijeta. U nekim slavenskim narodima postojao je običaj spaljivanja Morane ili Babe Ruge u znak da je zimska opasnost prošla. U Dalmaciji i Sloveniji taj se običaj i danas održava u obliku povorke maškara s lutkom Morane na čelu, koju se spaljuje u prisustvu mnoštva naroda pa tako i u našem paškom karnevalu.
Prilikom pokrštavanja na takva mjesta postavljana su crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji. Blizu crkve je veliki izvor (fons magnus) što ga spominje paški Katastar iz 1452. (Catastro di Pago, fol. 24; spis iz 1493., u Državnom arhivu u Zadru) Nalazio se otprilike 100-200 m od crkve. Drugi je izvor uobličen u zdenac u samostanskom dvorištu, pokraj crkve sv. Marije. Nekoć je, kažu, u doba rata na otoku zavladala suša i za pomoć su se tada obratili Blaženoj Djevici Mariji. Ona im je dala toliko vode da se ona u tom zdencu prelijevala. Ljudi to pripisuju čudu, jer je crkva na brdašcu na kojem se ne bi očekivao priliv vode. Ti su podaci sukladni etimologiji imena Mokoš. Doista, ima dovoljno elemenata da se ova točka poveže s pretpostavljenim svetim mjestom poganske božice koja sjedi uza zdenac.

Sv VID

DEL PETI
Starohrvatska poganska organizacija svetoga javnog prostora dovodi me do uzvisine sv. Vid. To je svetište starohrvatskoga boga Sventovida, Peruna ili Gromovnika. Evidentno je kako je puk dugo štovao svoja poganske običaje pa tako piše: „postoji tvrdnja mletačkoga baroknog povjesnika Gianantonija Bommana kako su solunski "…nadbiskup i nekoliko svećenika s osobitom … pažnjom nastojali naučiti taj jezik kako bi mogli nagovoriti ove idolopoklonce neka napuste kult svojih lažnih božanstava“.
„Došavši na Sv. Vid, oni bi sedam puta obišli preko 2,5 m široke zidine. Zidina se obilazila idući na lijevo, tako da bi došavši na istočnu stranu prema izlazu sunca išli u smjeru od istoka prema zapadu kao i sunce po nebeskom svodu. Prema tom hodu, vjerovalo se da južna polovina kružne zidine pripada danu, a sjeverna polovina noćnoj tami. Ta je zidina zidana monolitnim kamenjem bez žbuke“. Evo što je Kolanjac Berto Balabanić (1909-1987) zapisao od svojega djeda koji je umro u 85. godini, a ovaj ju je pak čuo još u djetinjstvu.

Sveti Vide, božji dide,
Mi k tebi na gorika,
Ti k nama na dolika.
Oj dondole dondole!
Na tvojemu na oltaru
Položi nam ovcu šaru.
Oj dondole dondole!
Da nam krave budu plodne,
Da nam njive budu rodne.
Oj dondole dondole!
Da nam ovce janjci vode,
Da u lokvam bude vode.
Oj dondole dondole!

Malo sam progugla ovu zanimljivu riječ koja se priziva - DODOLE. Nešto malo podataka, možda ovo iz Wiki na engleskom:

Dodola (also spelled Doda, Dudulya and Didilya, pronounced: doh-doh-la, doo-doo-lya, or dee-dee-lya), Perperuna or Preperuša in Dalmatian Croatia is a being in old Slavic mythology.

According to some interpretations, she is the Slavic goddess of rain,[1] and the wife of the supreme god Perun (who is the god of thunder). Slavs believed that when Dodola milks her heavenly cows, the clouds, it rains on earth. Each spring Dodola is said to fly over woods and fields, and spread vernal greenery, decorating the trees with blossoms.

Ako niste razumili, ukratko radi se o staroslavenskoj božici dažja. Dodola je "žena" vrhovnog boga Peruna. Slijedom rječi Perun - Perperuna - Preperuša podsjeti me na PERUNIKU ili IRIS. Naravno opet wikipedia i zanimljiv rezultat: Božica Iris je kao glasnica bogova, dugom šarala s visina prenoseći poruku na Zemlju. Tamo gdje bi duga dotakla tlo, kao i munja boga gromovnika Peruna, izrastala je perunika, možda svaki put druge boje.

RANE

Još malo o škrapingu na mikulu... crikvice u osami na nepristupačnom mistu nima pravi pristup ni s mora (nema mulića) s kopna da i ne govorim. Osuđena je da prati pogledom mornare na putu u neizvjesno dok je oni počaste kojim pogledom strahopoštovanja a možda i pokojom molitvom. Koliko tragikomedije u činjenici da se baš u plićaku ispod nje nalazi potopljen ratni brod...
Moram se osvrnut na jednu pojavu ka me fascinirala. Na mistu di je nekad valjda bi oltar nalazi se kamen iz kojeg lagano izvire voda kao da kamen plače... krvari, i jedno i drugo ukazuje mi na rane. Oko crikvice nalazim još nekoliko mjesta sa istom pojavom. Iz kamena teku suze, kamen krvari zar su rane takve da nikad neće zacijelit?

KULT

DEL CETVRTI
Wiki kaže: Kult ili slavlje jedna je od glavnih značajki svake religije, a predstavlja skup radnji i postupaka koji imaju određeno simboličko značenje.
U kultnom slavlju čovjek susreće prisutnost božanskog, njegovu objavu i svoju mogućnost da mu se približi. Za tu posebnu božansku prisutnost često postoje određena vremena i određeni prostori. Kod prirodnih naroda ova prisutnost se odvija u različitim vremenima, koja su odsjaj vječnog, anonimnog povratka vremena i događaja. Ovo „anonimnog povratka vremena i događaja“ osobito je zanimljivo...

...izdvajam o svetištu Velesa na Jurjevoj galvici: „Gosp. Anti Fabijaniću zahvaljujem ove zanimljive folklorističke podatke o tamnoj strani toga svetišta. Bio je do prije 50. godina [tj. do oko god. 1880.] običaj, da se hodočasti sv. Juri na jedan vrh na sjevernoj strani otoka. Tu bi se osim drugoga svijeta sakupili mladići i djevojke i igrali kolo. No to nije pojava osamljena, jer se i dandanas [tj. oko god 1930.] na nekim mjestima Dalmacije hodočasti baš k sv. Juri (tako na pr. sv. Juri na Biokovu, 1.178 m). Onamo idu osobito mlade nevjeste, koje nemaju poroda, na zavjet. Djevojke za što bolji uspjeh zavjeta penju se i potrate oko dva dana, čvrsto odlučivši, da dadu svoj tribut ne braneći tvrdoglavo svoje djevičanstvo. Priča se, da u tim danima na tim vrhuncima vlada seksualna anarhija“.

Kvragu, ovo djeluje poprilično raskalašeno, pa ako je istina vo ca govori Ante Fabijanić a bi je učitelj, kakvi su to kršćani hodočastili na Jurjevu glavicu?